srijeda, 28.02.2007.
POSLJEDNJI DAN U ŽIVOTU
Završavam leđni dio ponča za kćer, pa mi je teško odložiti pletivo. Tako "dreždim" budna do ponoći i ujutro teško ustajem. Društvo mi rade uglavnom liječnici, dijagnostičari, kirurzi i forenzičari koje i ne moram gledati ne odvajajući pogleda s ekrana, mogu ih i slušati. Tako je misao vodilja dr. Gray preksinoć bila (nastavak od prošlog ponedjeljka) "... što biste radili danas kad biste znali da vam je to zadnji dan u životu?"
Moram priznati da me kopkalo to što sam prvo pomislila kako ne bih vikala na djecu i tjerala ih da urednije izvršavaju svoje svakodnevne obaveze, nego bih im dala na volju. Možda izlet, kino, izležavanje pred hrpom crtića, prežderavanje pizzom. U svakom slučaju, nisam poželjela otputovati u npr. Dubai ili vidjeti Maccu Picchu ili neko drugo, egzotično mjesto!
Peče li to mene savijest što nisam više s djecom ili jednostavno mislim da mogu više!??
Od svih dragih ljudi na svijetu, moja su mi djeca najpoželjnije društvo za takve trenutke. No, možda i nisam ja razlog tome, već oni! Njima bi to više značilo nego bilo kome drugome, oni bi takve trenutke najviše znali cijeniti. Možda ne u tom trenutku, ali kasnije bi znali koliko im je taj, tako proveden dan značio!
To je ta veza koju ne razumijemo dok nemamo vlastitu djecu. Ne cijenimo što smo nekome važni, dok nama netko ne postane tako važan! Ne suosjećamo s tuđim gubitkom dok sami ne iskusimo bol nepovratnog gubitka.
Hvala dragom Bogu, nisam izgubila nikog tako bliskog. Roditelji su uz mene i mogu im pokazati koliko cijenim njihovu bezuvijetnu ljubav, jer i sama bezuvijetno volim!
Vidjeti tugu roditelja nad bolesnim ili izgubljenim djetetom je prizor koji smekša i najtvrđe srce! Još kad je taj roditelj tvoj, a dijete si ti...! Uskoro ću se opširno raspisati o detaljima, jer će mi biti 1. rođendan! ali ne mogu zaboraviti trenutak kad sam u bolesničkoj postelji postintenzivnog odjela Zagrebačke zarazne bolnice primjetila svog oca koji izlazi na balkon sakriti suze. Nije htio da ja vidim da plače... ne znam da li su ga preplašile informacije o ozbiljnosti moje bolesti ili ga je jednostavno ganuo pogled na bolesno dijete, ali meni je i sad teško kad se sjetim! Valjda i zato što ga u potpunosti razumijem!!!
Zato, svjesnog zadnjeg dana mog života ne bih sebi bila važna ja, nego moja djeca!
I drugi ujak mi je prije godine i pol umro od kacinoma, i posljednje suvislo što je rekao ujni, dva dana prije smrti je bilo: "Nemoj plakati zbog mene, jer meni nije žao kaj idem, nego mi je žal kaj vas ostavljam!"
Ali, čovijek ne može znati da mu je upravo danas takav, zadnji dan, pa nam nema druge nego se truditi živjeti svaki dan barem djelomično kao da je zadnji...
- 23:04 -
utorak, 27.02.2007.
OSMIJEH
Već mi se drugi put dogodilo da sam napisala post, ne baš kratak, i prčkajući ga izgubila! Plavuša, pa kaj!?
Lijepa riječ i željezna vrata otvara!
Tako je mene učila moja baka, a ja kažem:...ako se doda osmijeh, otapa i najdeblji led!
Jutros radim doma, jer se u uredu nekaj ronda. Odmah sam uhvatila priliku da odvedem kćerkicu na kontrolno vađenje krvi. Situacija je sama po sebi nategnuta, nikome nije ugodno vađenje krvi (kome je? Dajte se zapitajte kolika vam je doza mazohizma???). Čekaonica je bila prepuna. Neki okolni labosi ne rade pa su svi nahrupili u centralni. Nismo predale iskaznicu, nego samo uputnicu, pa su nas prozvali. Tako smo ušle i predale iskaznicu uz ispriku i osmjeh. Kad je izašla druga laborantica, prvo joj je "pao mrak na oči" kad je vidjela mnoštvo u onih 150-ak kvadrata. Pita opet za našu iskaznicu. Opet osmjeh (ma ni ne skidam ga!), i objašnjenje da je na stolu u labosu. Zovu nas treći put, ovaj put da nam uvale posudicu za mokraću, i sad već stiže "feedback", žena ima osmjeh od uha do uha! Da bi, na kraju, zvala da nam baš ona vadi krv! Zaključak moje kćeri je bio da nek uvijek idemo ovdje na vađenje jer je ova teta tak vesela!
Moram priznati da često berem plodove posijanih osmjeha, pa dobijem usluge od sasvim nepoznatih ljudi, kao preko veze.
A taj pristup funkcioira uvijek i svuda. Naprimjer, u nedjelju sam morala u Dionu. Tamo kupujem samo kad mi se žuri jer nema gužve. Žena na blagajni nije dizala pogleda, izbjegavajući kontakt...ni meni nije drago kaj radi nedjeljom, ali kaj sad? Veselo sam ju pozdravila:"Dobar dan vam želim!" Pogledala me, nasmiješila se i odmah se ispričala da se nešto zamislila... bilo joj je neugodno! Meni nije bilo drago zbog njene neugode, nego zato što je moj osmjeh dobio odgovor, a plodove su ubirali i kupci iza mene...
I ne dam ljudima da su ljuti bez razloga! Prilazim svakome kao da je najljubazniji na svijetu pružajući tako šansu za odgovor istom mjerom... Ima, doduše puno manje, onih koji su nepopravljivo neljubazni, pesimistični, čangrizavi i zajedljivi. Tu dižem ruke, postavljam zid i pripremam ono malo, ali koncentriranog otrova - za svaki slučaj. Ugrize li me, boljet će ga jače nego mene!
Privilegiju da toleriram nervozu, grubost (samo verbalnu i to umjerenu) i neljubaznost imaju moja djeca, muž, otac i, naravno, majka!
Svijetom treba koračati otvorena i topla srca. Tko će biti ljepše i vama i ljudima oko vas, vjerujte!!!
Niste li se dovoljno ugrijali, dodajem sliku koju je fotografirala moja kći (11 godina) sa svojim malim digitalcem. Fotku smo nazvali NEBO GORI, a snimljena je 20.01.2007. Nije se sjetila otvoriti prozor, pa ima odbljesak fleša, ali naučit će!
- 09:41 -
nedjelja, 25.02.2007.
Ha! Evo je! Vesela sam ko malo dijete! Ne znam samo hoće li biti presitno, ali nije ni važno... usavršit ću ja to!
Danas je nedjelja pa je i prilika da doručkujemo nešto drugačije nego kroz tjedan. Tu obično uleti sir i vrhnje s placa ili neko od zanemarenih jela tipa pohani kruh ili šmarn! Puno ljudi ni ne zna što je to. Za danas: pohani kruh. Ne volim kad ga netko drugi radi jer se kruh natopi masnoćom za prženje. Ja smućkam u dubokom tanjuru mlijeko, jaje i toliko brašna da bude gušće nego za palačinke. Kratko umočim kruh (najbolje je ako je od jučer) i pržim u nešto više vruće masnoće (može ulje, ali prođe i mast). Moj sin voli s Nuttelom, kćer s pekmezom od marelice, mužić sa srdelicama ili majonezom i Poli, a meni je najdraže s pekmezom od šipka. Može i na slano i na slatko...
Ipak, danas sam potrošila najviše vremena dajući instrukcije vlastitim klincima. Kombinirala sam tehnički za 6. razred i geometriju za 5. razred. Moram priznati da mi je geometrija izuzetno draga i upravo sam uživala! Stvarno, ne zezam se!!!
Nešto više vremena mi je ostavio i kolač za koji sam se danas odlučila. Naime, prošle sam se godine jako razboljela (za neki drugi post), pa sam se počastila prekrasnom ljubičastom knjigom na engleskom: THE COMPLETE COOKIES, MUFFINS & CAKES COOKBOOK.
Dakle, kolač se u originalu zove Chocolade mud cake iliti
TORTA ČOKOLADNO BLATO
Zagrijte pećnicu na 160 C.
Oblik za tortu promjera oko 22 cm obložite papirom za pećenje.
U posudu za miksanje prosijte 300 g brašna
1/2 praška za pecivo
1/2 čajne žličice sode bikarbone
60 g kakao praha
u to umiješajte 550 g šećera.
U posudu za kuhanje stavite 250 g čokolade za kuhanje
250 g margarina
2 jušne žlice instant kave
i 185 ml vruće vode, pa zagrijavajte na vrlo laganoj vatri uz povremeno miješanje da biste dobili glatku smjesu. Maknuti s vatre.
U posebnoj posudi izraditi 4 jaja
125 ml mlijeka
2 jušne žlice ulja.
U suhe sastojke umiješati smjesu s jajima i na kraju umiksati otopljenu čokoladu. Smjesa je prilično rijetka. Odmah je uliti u pripremljen oblik za tortu i staviti peći.
Peće se 1 3/4 sata (da! 105 minuta!!!), nakon čega provjerite da li je pećeno uobičajenim postpkom sa štapićem za ražnjiće. Štapić može ostati malo vlažniji nego je uobičajeno. Ako vam se čini da nije pećeno, stavite u pećnicu još 5- 10 minuta. Pustite da se ohladi u obliku, izvrnite na tanjur i prelijte čokoladnom glazurom. Ako je površina suha i neravna, mošete je izravnati tako da je jednostavno odrežete!
DOBAR TEK!
Tu je i slikica, ali jedan je detalj jako važan! To je ovaj heklani milje ispod tanjura... nije mojih ruku djelo, naime, dobila sam ga od rođake kad sam se udala. Ovu moju, samo godinu dana mlađu, rođaku pokušavam navući na bloganje na temu ručnih radova...
Ugodan radni tjedan vam želim!
- 22:06 -
subota, 24.02.2007.
UPOZNAJTE ŠKRINJICU
Jutros sam odlučila poslikati svoju škrinjicu. Dakle, ona nije samo škrinjica u prenesenom značenju, nego zaista postoji. To je drveni kovčeg kojeg sam našla prije nekih 25 godina na tavanu moje bake kad su moji roditelji odlučili dograditi još jedan kat.
Bila je zaista neugledna, premazana sivo-maslinastom bojom tadašnje JNA. Služila je tati kad je išao u vojsku, jer tada (1964. godine) nisu u sobama imali ormariće, nego su svoje osobne stvari držali u propisanom kovčeziću, s ručkom i ključićem. Izradio ju je moj deda koji je bio stolar. Molila sam tatu tisuću puta da mi je uredi, ali "kaj će ti taj stari ofucani kofer?", pa sam odustala.
Tada je u moj život ušao on. Studirao je, doduše, strojarstvo, ali se kuži u drvo. U želji da udovolji voljenoj djevojci, uzeo je on moj kovčeg doma, spalio i ostrugao uljanu boju i prelakirao je bezbojnim lakom. Istaknula se tada lijepa tekstura bukovog drveta i ostala takva ovih 19-ak godina, a ja sam se udala za takvog majstora - šteta je bilo pustiti ga!
Sada više nije kofer, nego škrinjica. Nije smještena u tamni ugao tavana, već kraj podnožja našeg bračnog kreveta. U njoj nisu osobne stvari jednog vojnika, već pribor za ručni rad, pištolj za silikon, aranžerska spužva, trake i još mnogo toga.
Na slici se može vidjeti skoro sve čemu se od mene možete nadati. Osim pribora za šivanje, vezenje, kačkanje i pletenje, tu su još tempre s kistovima, knjiga o kučnim ljubimcima (mačke, ali volim ih sve), pribor za pečenje kolača, neke od mojeg bilja, te neizostavan primjerak knjige "LORNA DUN" (prijevod je na ekavici, po Vuku!).
Sve su to stvari koje volim raditi u slobodno vrijeme, koje ću podijeliti s vama!
Moguče je da se ne vidi slika. Obečajem da ću problem riješiti i slikicu svoje škrinjice staviti na blog!
- 16:14 -
petak, 23.02.2007.
ČITAJU LI DANAS DJECA?
Moram priznati da sam cijeli dan bila prilično uzbuđena zbog spoznaje da sam počela pisati blog! Ipak, na poslu sam bila učinkovita. Nije me ometalo ni povremeno mejlanje s Janom (hvala, Jano na komentaru). Tako sam bila i ranij gotova, pa sam se počastila ranijim (15 minuta) odlaskom doma...
Doduše, trebalo je prvo poslati prijavu poreza, podići neke potrebne uputnice za preglede koje moram obaviti s djecom (post za sebe), obaviti vikend kupnju jer već dugo izbjegavam kupovati subotom (gužve), a pogotovo nedjeljom! Sve sam prilično brzo obavila, tome je doprinjelo lako nalaženja parkinga. Odluka je bila laka: idem u knjižnicu, dječja iskaznica je ionako kod mene, posudit ću Lornu!
U kvartovskoj je knjižnici nemaju!!!
Dala sam si truda (čitaj:vremena) i otišla u susjedni kvart. Sreća da s istom iskaznicom možeš posuditi knjigu u svim knjižnicama "Vladimir Nazor"... i - imaju je! Doduše prijevod na ekavici, ali sjećamo se i tog jezika! Knjižničarka uzme knjigu da lupi žig i stane u čudu: "Znate li kad je ova knjiga zadnji put posuđena? 19.05.1983.!!!" Ja sam tada pohađala završne razrede osnovne škole! Ljudi moji, ta je knjiga ležala netaknuta na polici 24 godine...ne mogu vjerovati!
Mogla sam satima sjediti na trešnji u dvorištu i čitati... ovi današnji klinci čitanje smatraju kaznom. Jako sam se iznenadila kad je moja Mikica za 11-ti rođendan poželjela KRONIKE IZ NARNIJE, odmah sam odlučila makar posljednjim sredstvima kupiti svih 7! Bit će samo problema držati je podalje dok ne pročita lektiru... Bar da nešto čita, makar strip, a ne cjelodnevno buljenje u instant zabavu na kompu ili playstationu, ni brige ni pameti...
- 19:55 -
četvrtak, 22.02.2007.
ZA POČETAK ILI ZAŠTO LORNA DOONE
Google... uvijek tražim ili vezano uz posao ili recepte ili riječi pjesama... spremem se isplesti mojoj 11-godišnjoj Mikici pončo... PLETENJE!
Ugodno me iznenadila gužva oko te teme. Ugodno me iznenadila spoznaja da nas ima još koje živce odmaramo pletenjem, heklanjem, ručnim radom!... da pri tome nismo 60 godišnjakinje. Nek se ne uvrijede naše majke i bake koje najčešće vješto barataju alatima za takve poslove.
Tako sam srela Sandru, Goce i Janu! Jana je "kriva" što sad u 23:40 sjedim za računalom i smišljam svoj blog, gurkajući me u blogerski svijet poput brižne majke koja nježnim dodirom ohabruje svoje dijete na prve, nesigurne korake pružajući mi podršku i nudeći pomoć! HVALA JANO!
Jedino što me mučilo je bilo ime kako bloga tako moje... Kako neću ostati samo na pletenju, bit će tu svega kao u pravoj škrinji, a ime? Pokušavala sam se sjetiti junakinje koja me se dojmila i, već u krevetu, napola u snu, sjetim se Lorne Doone! Imala sam valjda oko 11 kad sam knjigu pročitala na preporuku prijateljice, i nije mi bilo žao! Još se sjećam kako sam zamislila Lornu, tvrđavu, slap... Tako sam odlučila dvije stvari: da će mi to biti pseudonim, i drugo - da sad više ne mogu zaspati dok ne započnem nešto što sam dugo planirala... pisati svoj blog.
Prvi koraci su napravljeni!
Preostaje mi još posuditi knjigu i još jednom je pročitati. Tko zna jesam li prerasla Lornu Doone ili je i ona sad malo starija?
- 23:33 -
