petak, 28.09.2007.

UDŽBENICI, BETONIRANJE I PRANJE SUĐA

...nemaju baš ništa zajedničkog, ali jako volim trosložne naslove i ne mogu si pomoći.
O udžbenicima sam imala puno riječi ali malo vremena, pa mi se prekapanje po toj temi čini ko drapanje kraste koja je jedva zacijelila. Moja djeca su već velika i pohađaju šesti i sedmi razred. Sretnica sam koja je kupila samo dvije školske godina knjige i to za one „najjeftinije“ razrede. Grad Zagreb je to omogućio svojim građanima već šk.god. 2003/04. (ako sam dobro izračunala!) i nikad nije bilo problema oko omatanja i vraćanja istih. Omatam ih već 7 školskih godina u samoljepivu foliju i knjige u izuzetno dobrom stanju podnesu kraj nastave. Omote kojima omatam teke, s druge strane, moram mijenjati oko polugodišta. Ove godine je nastala cijela fama oko toga da knjige ne smiju biti omotane u foliju!!! Pitam se zašto? S ciljem boljeg razumijevanja naputka obratila sam pažnju na izjavu koju sam na prvom roditeljskom potpisala. Lijepo kaže da sam „knjige preuzela u ispravnom stanju (u tom času nisam ni stigla doma, a kamo li pregledati knjige), te da se obavezujem vratiti ih u upotrebnom stanju!!!“
Prvo, knjige moje dvoje djece nisu preuzete u ispravnom stanju. Naime Mikicin udžbenik iz geografije je oštečen i to, kako vidite, prilično ružno na dobrih desetak zadnjih stranica. Djevojčici sam rekla da to pokaže nastavnici iz geografije, ova ju je uputila na razrednicu koja je rekla da to „nema veze“! Svakako jedno od pitanja na prvim informacijama!
Drugo, iskusnim omatanjem knjiga dobivam dugotrajne i uredne udžbenika. Ako to ne valja, zašto onda i knjižnice omataju svoje „štićenice“ na taj način i zbog čega bi to utjecalo na upotrebivost udžbenika? Moja djeca ipak imaju knjige omotane folijom, mada ih uopće nije trebalo omatati, tako barem tvrde iz resornog ministarstva!
...oštećenje ...omot

Betoniramo terasu malo po malo i primičemo se završetku grubih građevinskih radova. Što je izvedba bliže kraju, to mi se čini da bu to krasan kutak u našoj okućnici... jedva čekam da vam se pohvalim! No, nije količina betona jedini rezultat svih tih silnih radova. A ne! Moj dragi Kosmički, koji i inače ne zna raditi nego manijakalno predano, na dobrom je putu da završi u krevetu nepokretan zbog bolova u križima. Mogla bih ja nehajno odmahnuti rukom, kao „Kaj me briga, njegova leđa“, da ga ne volim i da mi nije teško gledati ga kak ne spava i kak ga boli. Da ne spominjem konstantnu želju skakutanja oko bolesnika... Daj se pazi!

Jedina veza svega ovog s pranjem suđa je to kaj sve ovo mogu raditi dok Julijana pere! Kak smo mi fina familija, pa nam se suđerica nemre zvati Štefica ili Đurđa ili Milica ili tak nekak. Ne, zove se Julijana.
I tako dok Julka pere, ja omatam knjige i nosim sok (slabo tuku po pivi) dečkima koji betoniraju, štemaju, zidaju i rade sve ono što je potrebno da terasa postane zimski vrt. A Julka je u naš dom ušla na mala vrata prvo u garažu još krajem srpnja, da bi tamo boravila do početka rujna! Ja sam strpljivo čekala prve kišne dane da se muškarci sjate s terase u kuću, kako svojim prohtjevima ne bih ometala izvođenje najprioritetnijeg projekta u kući. Tako se desilo da je to bila naša godišnjica braka, pa se i moj otac uhvatio tog posla da mi to napravi... zlo!!! Trebalo je ipak pričekati odobrenje "gazde". Prihvatio je raadove s očitim negodovanjem, ali svima je jako poznato kako ja mogu ignorirati, za mene nepovoljnu, situaciju, ljude i njihove reakcije! On se durio, a ja sam (bikovski) zapela da se napravi po mom. Kasnije sam čula zašto je bio ljut, jer se forsiralo, a treba terasu raditi... zato sam mu djelomično priznala moj dio krivice!... Sad je sve u redu!
Inače je sama rekonstrukcija kuhinje zahtjevala promišljanje koje je dobrim dijelom „zaslužno“ da sam tek sad ušla u cijelu priču. Naime, imam radnu ploču od granita i nikako je se nisam htjela odreći, a prepravke ili izrada nove? No, way!!! Ovdje vam prilažem slikice PRIJE i POSLIJE da biste vidjeli kako sam ja to riješila. Slikica PRIJE je radnog naslova: „Draži mi je moj nered nego tuđi red“ iliti „nedjeljni svinjac“, a slikica POSLIJE je samo jednostavno: „Julijana na svom radnom mjestu“!
PRIJE POSLIJE

Detalje planova, cijena i izvedbe možete naći na STVARAM!
P.S. Zadaća za sve koji nisu pročitali ČIPKU, puno bi mi značilo da pročitate i komentirate! Hvala!

- 19:53 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.09.2007.

RADOST BEZ GRANICA

Utisci su se slegli, srce više ne tuče tako ludo, a kosa nam više nema miris dima... emocije su još tu! Snažne!
Hvala Tedy!
Završila sam torbicu i dodala joj gumene medvjediće i bedž. Spremno za poklon. Mikica i ja smo se sredile i uputile se u TVORNICU, očekujući dobar provod. I nismo se pevarile. Ova večer će zauvijek ostati u sjećanju moje 12 godišnje kćeri i to ne samo zbog prvog koncerta u životu!!!
Ekipa je već bila na okupu. Tedy, Nuica, Gali i Galina frendica... pile su kavu... Mikici je bilo već dovoljno uzbudljivo i to kaj bu upoznala Tedy. Već mjesecima gugltokaju jer obje obožavaju zvjerad, ali se nisu upoznale do sad.
Mikica je Tedici dala dar, a kako joj se svidjela torbica, te kako su joj prijali medvjedići... o tome će ona!
Zauzele smo mjesto u zadnjem redu, na tribinama i cijela nam je dvorana bila ko na dlanu! Dvorana je bila solidno popunjena djevojčicama na tribinama i VIPovcima za stolovima na parteru.

Kako je taj dečko sladak, ni ne primjetiš skoro kaj pjeva. Tak je muškima valjda kad gledaju cajke...! Mikica u oduševljenju nije znala dal bi fotkala, snimala mobitelom ili pjevala. Znala je samo to da će nakon koncerta s Nuicom po autogram pod svaku cijenu.
Koncert je završio, cure su krenule u probijanje među VIP stolovima. Strpljivo i nenametljivo su čekale dok se Toše pozdravljao s ambasadorom Makedonije. U pravi čas su mu pružile pozivnice i kemijsku za autogram...
Potpisao ih je i pružio im.
„A ona ima samo 12 godina!“ uzbuđeno je zacvrkutala Nuica izvukavši Mikicu ko as iz rukava, a Toše se sagnuo, uhvatio Mikicu za nadlaktice i poljubio je u desni obraz!!!

Nuica ju je počela grliti, digla u zrak, a Tedica i ja smo to gledale s tribina! Umjesto da sam bila dolje i fotkala!!!
Obje su bile polulude i do doma se u autu osjećao adrenalin kojeg nije mogla suzbiti ni Galina četa virusa!
Ponosna mama, oduševljena Nuica i srećom obuzeta djevojčica su sretno doputovale doma.
Sad smijem reći da me rasturala glavobolja cijeli dan i da su mi u autu već zubi trnuli, pa sam tek doma s mirom popila tabletu i zaspala i naspavala se... bar ja! Ko zna kako su spavale moje djevojčice? Jesu li uopće? Ne bih ni ja da me Toše poljubio!

- 22:16 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 15.09.2007.

LJUBICE, ČOKOLADA I ZALAZAK SUNCA

Ne, nisam bila na romantičnom izletu! Bila sam u šopingu. I to sasvim slučajno. Molila me mama (teško žabu u vodu natjerati!) da pri povratku doma svratim u našu omiljenu prodavaonicu konaca, vune i inih potrapština. Usfalilo joj je žute za svu silu mimoza koje je već izvezla... ma, moram pofotkati njene radove... pa nek joj kupim još dotične boje.
I nije važno to kaj to uopće nije Unitasova LJUBICA, i kaj nisam pogodila boju. Važno je da sam si odlučila kupiti kukicu (iliti: HEKNADL) za tunisko heklanje. Želja za novom vještinom je prevladala i naumila sam si naheklati manju torbicu u koju mi stane novčanik i mob, tak da ne nosim to u ruci do dućana...
Ali, nisam si prva! Opet.
Prva torbica heklana tuniskim bodom bit će za posebnu osobu. Nježna i osjećajna poput ljubice, dobra kao čokolada i topla kao zalazak sunca! Sve njene karakterne osobine su satkane u bojama konca koji se isprepliče u torbicu. Jako se veselim da sam se tomu dosjetila i slijedi vam još osvrt na ovaj rad u dva dijela. Prvo fotke dovršenog rada, a zatim i moje viđenje njenih impresija... a možda i njeno viđenje istih!
Način rada tuniskog boda još više naglašava preljevanje boja konca i zadovoljna sam odabirom konca za ovu namjenu. Čak je i moj gospon Šafranek rekel sinoć kratko, jasno i dojmljivo „wow!“
Dani su kraći, manje smo vani, pa i naš „pesek“ voli provoditi vrijeme u našoj blizini. Tako moramo glumiti miševe, nabacivati joj se s lopticama dok ona ne padne doslovno pod stol (u ovom slučaju mali stolić u dnevnom boravku). Onda je dovoljno mirna i koncentrirana da je se lijepo uslika...

- 22:32 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.09.2007.

ČIPKA

Sjećam se kad sam prvi puta čuo veselu ciku djece... bio sam omotan u debelu, toplu ljušturu i ništa nisam vidio, samo sam slušao. Djeca su bila jako blizu i veselila su se snijegu. Igrali su se u mojoj blizini i bio sam sretan jer nisam bio sam.
Cike je nestalo. Bilo je sve toplije i moja je ljuštura pukla!
Prestrašeno sam čekao da vidim što će se desiti, ali nisam vidio dobro jer me zabljesnulo svjetlo. Jako svjetlo prvog proljetnog sunca! Nisam ni primijetio da mi je ljuštura postala premala i da mi rubovi izviruju... narasao sam! Prerasao svoj zaklon kao dijete hlače prošle sezone.
Sa suncem su se vratila i djeca! Brali su tratinčice u mojoj blizini i ja sam bio još sretniji jer sam vidio i lišca koja pripadaju glasićima koje sam već upoznao zimus. Spoznao sam da sam list na stablu u vočnjaku kojeg djeca zovu „trnac“. I nisam jedan od listova na vrhu stabla koji gledaju u daljine osamljeni na vjetru... ne! Ja sam list tek nešto iznad glava djece oko mene. Neke dane djece nije bilo, ali sam shvatio da idu u školu, da pišu zadaće i da dolaze samo one dane kad je manje obaveza ili kad nema nastave. Osim jedne djevojčice.
Ta je djevojčica došla makar prošetati trnacom osim kad je padala kiša. Ja kišu volim jer tako divno šušti, ispire prašinu s mene i nekako sam puniji i nisam žedan. Ali kiše je bivalo sve manje, sunce je postajalo žešće, a povjetarac me bacao na moju braću i šuštali smo.
Djeca su se vratila! To mi je olakšalo žeđ, a oni su uživali u igrama pod krošnjom mog stabla i u hladu moje braće i mene. Djevojčice su donosile lutke i igrale se na dekici, a dječaci su dolazili s loptom. Kad bi lopta pogodila moje stablo streslo bi se i mi bismo opet zašuštali... ali nisam bio sam i uživao sam!
I moja je djevojčica dolazila, provjeravala ptiće u duplji susjednog stabla, donosila hranu izgubljenom mačiću koji je tu dolazio i gledala u mene, a da nije znala. Njen me pogled grijao više od sunca.
Vručina je popuštala kao i moja peteljka. Kiša je padala češće, a ja sam bio sve suši i žući. Djevojčica me zaboravila. Ponovo je počela nastava, a kišni su se dani nizali jedan za drugim kao da nikad neće zasjati sunce.
Sunce je zasjalo, cijeli se trnac preobrazio. Više nije bio zelena oaza, već žuto crveni prostor ispunjen šuštavim zvukom lišća. Vjetar je puhao sve jače. Vidio sam neku od svoje braće kako su poneseni vjetrom spušteni na tlo, na ono isto mjesto na kojem je stajala dekica, lutke, na kojem je sjedila djevojčica... moja djevojčica!
U tim sjetnim mislima nisam ni primijetio da me snaga napustila i da letim... ja letim! Kratak trenutak ushita i i slobode...
Na tlu sam ležao u društvu svoje braće i listova sa susjednih stabala. Pomogao sam im tako istkati sag toplih tonova i šuškavog zvuka. I moja se djevojčica vratila uživati u tom doživljaju, u toj promjeni. Uzela bi u ruke naša đuškava i požutjela tijela i bacala ih u vjetar koji bi nas ponio još malo zrakom. Ponovni osjećaj slobodnog leta. Ponovno mogučnost pogleda u daljinu. Ponovo cika djevojčice!
Ostao sam ležati na tlu koje se svakim danom sve više hladilo, dan je bio jako kratak i odjednom sam postao tužan i sam, svjestan da me djevojčica potpuno zaboravila.
Neke lagane, bijele, hladne pahulje su postale nove prijateljice vjetru koji ih je spuštao na tlo. To je bio snijeg! To je značilo povratak djece i cike u trnac. No, ovoga sam puta bio ispod svih događaja, a ne visoko iznad! Osjetio sam svaki prelaz sanjki preko snijega koji me pokrivao, ali nisam bio sam i bio sam sretan.
Snijeg se otopio, ja sam postao gotovo nevidljiv, proziran, ali čitav!
Ona je to primijetila! Moja djevojčica!
Podigla me sa tla, prvi me puta dotakla. Dotakla me s divljenjem. Njeni topli dlanovi su sasušili i ono nešto malo vlage s mene.
Odnijela me svojoj majci... na moje veliko oduševljenje i majka je bila zadivljena mojom krhkom strukturom i zahvalila se djevojčici riječima: „Hvala ti, mila, na ovo krasnoj čipki prirode!“
Postavljen sam u okvir uz čipku vezenu od konca, pašku čipku, skupocjenu čipku... ovako se i ja osjećam dragocjeno! Nisam sam. Sretan sam!