petak, 19.10.2007.
UVLAKUŠA, JANJE ILI PSIHOLOŠKA PODRŠKA?
Zašto je vaša draga blogerica psihološka podrška vjerojatno naslučujete. Ako dodam: mužu, još je jasnije svakoj udanoj ženi, supruzi, majci. Dodate li k tome radove oko i na kući koji su došli u fazu da ih obavljaju majstori „iz vana“, a ne više mi sami, stvar postaje kristalno jasna.
Bezobrazno bi bilo ispričavati se na svoje dijete...
Ajmo od početka!
Jučer je naša najdraža blogeljica Tedi proslavila rođendan, što je prigodno obilježeno današnjom kavom. Ne na terasi uobičajenog „Trakoščana“ nego u prostorima „Servusa“ u Tkalči. Moje dijete, starije, muško, slavi svojih 13 lijeta idući tjedan. Dobio je Janko pozivnicu da u LAND OF MAGIC dođe po dar. Dogovor je bio: ja idem s njim u Frankopansku, a on samnom u Tkalču... Uputa je bila: „Neću reći budi pristojan, nego budi kakav jesi!“ I bio je! Bio je dobar i pristojan, uručio slavljenici ružu (onak džentlmenski).
I na vrhuncu babinjaka zvoni mi mob. Dakako dežurni partibrejkersi – muževi ne miruju. Bar je jedan, ko po dogovoru, dežuran! Danas moj.
Čujem preko telefona da je raspižđen i nije bilo druge nego obećati da stižem taj čas (dobro, tebalo mi oko 1 sat, ali bitna je volja!). Naravno da je svece i svetice poskidao s neba svim majstorima koji su proćerdali današnji lijep i sunčan dan i nisu ništa napravili. Izjadao se, ja mu nisam dozvolila da se na mene uopće ljuti, dobio je uobičajene LEDENE KOCKE... Sutra je postrojavanje svih prozvanih majstora u 8.00 i jadna im majka!
Tako je moja uloga psihoiscjeliteljice, i liječnice frustracija, dežurnog slušaća svih vrsti duševnih i inih boli...bla, bla, bla,... ovaj put prevagnula i odvojila me od ugodna druženja! Curke ostavljene za stolom: mom sinu s vama nije bilo ružno i nije kriv da sam otišla ranije!
Uvlakuša ili umiljato janje dvije majke siše! Tako su me učili prilično kasno u životu. Uvijek jogunasta i neposlušna, uvijek protiv zapovijedanja i provođenja tiranije bilo koje vrste, često sam stajala na žulju i ljudima kojima nisam trebala. Tako sam, tek odrasla, pognula glavu i odlučila koji put pregristi jezik i progutati protivljenje.
Pa sam uvela i princip da uvijek vrijedi lijepo pitati.
Stojim ja tako u redu na pultu kvartovske gradske knjižnice u želji da djeci svojoj posudim potrebne lektire. Red se sporo micao, pa sam prošetala... do Lorne Doone. Imaju ih 3!!! A sve redom posuđivane 84., 86., 87.! Pa me pita knjižničarka može li pomoći... rekoh:
„Vi tu imate tri primjerka knjige koju nitko, evo, ne posuđuje, a ja je želim, tražim po antikvarijatima! Možda biste mi jednu mogli prodati?“
„Mi nemamo običaj knjige prodavati. Jednostavno ih otpišemo kad su dotrajale. Možda mogu pitati šeficu ujutro, pa vi dođite!“
Ne budi lijena, evo mene sutra. Šefica je odobrila otpisat knjigu, ali je ja nisam htjela „badava“ pa sam im obećala donijeti neku lektiru.
Kupila sam Tomaševe „Male ratne dnevnike“, inače lektira za 6. razred. Pri povratku iz grada svratili smo moj Janko i ja i u knjižnicu...
Sad je moja, samo moja... MY PRECIOUS!!!
Prozvana sam za ME-ME. Draga Nymphea, sljedeći post o tome... moram pofotkati!
- 22:57 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
